Godine 2005. Jean-Paul Aillagon, tadašnji ministar kulture u vrijeme predsjednika Jacquesa Chiraca, donosi odluku o izgradnji ogranka muzeja Louvre u Lensu. Višestoljetna povijest muzeja, bogatstvo njegovih zbirki, njegovo značenje u umjetničkom životu Francuske čine ovu odluku važnim kulturnim činom s više implikacija. Pariški mastodont projektom Louvre-Lens provodi svoju revoluciju. Prvo, muzej Louvre-Lens izborom smještaja ispituje sudjelovanje jedne velike kulturne institucije u prostornom uređenju. Drugo, svojom arhitekturom mijenja izgled institucije i treće, načinom na koji izlaže umjetnička djela otvara nove perspektive u prenošenju kulture široj publici.
Od njegovog osnutka u vrijeme Francuske revolucije, odnosi Louvrea i ostatka nacionalnog teritorija svodili su se na ustupanje nekoliko djela provincijskim muzejima. Louvre-Lens je nešto sasvim drugo: sa svojih 28 000 m2 (od kojih je 16 000 m2 dostupno posjetiteljima) integrira sve dimenzije jednog muzeja: izložbene galerije, auditorij, pedagoške ateljee, skladišta, ateljee za restauraciju. Kompletno i trajno opremljen objekt otvorio je svoja vrata 4. prosinca 2012. na sjeveru Francuske. Pravi doprinos gradu domaćinu.
Može se reći da se odabirom grada Lensa najbogatiji muzej svijeta smjestio u najsiromašnijem gradu Francuske. Ništa nije poštedjelo ovaj mali grad s 35 000 stanovnika. Nakon velikih razaranja tijekom dva svjetska rata, grad je doživio progresivno nestajanje svojih industrija, pa i najvažnije među njima – eksploatacije ugljena. Kandidiravši se za domaćina objekta i osiguravši 80% troškova (150 milijuna eura), dužnosnici regije Nord-Pas de Calais htjeli su iskoristiti priliku: dobiti lokomotivu s kojom bi promijenili sliku propalog područja i s vremenom privući investitore. Usto Louvre-Lens čini dio opsežnog projekta prekvalifikacije i transformacije starog rudarskog područja, Euralensa, kojeg su vodili krajobrazni arhitekt Michel Desvigne i arhitekt Christian de Portzamparc.
Regionalni su dužnosnici naročito istaknuli adut geografskog položaja. Smješten na križanju velikih cestovnih pravaca prema Belgiji ili Londonu kroz tunel pod kanalom La Manche te jedan sat udaljen vlakom od Pariza ili Bruxellesa, ovaj se teren može nadati i privlačenju dijela putnika koji stalno prolaze sjeverom Francuske. Prvi rezultati posjećenosti, 400.000 posjetitelja u prva tri mjeseca nakon otvorenja (cilj: 700.000 u prvoj godini) pokazuju da su u pravu.
Na kraju, grad je ponudio simboličan teren: područje posljednjeg rudnika koji je ostao u funkciji (zatvoren je 1960. godine), na kojoj se odlagao izvađeni ugljen prije transporta vagonima do obližnje željezničke postaje. Nakon što su velike strukture eksploatacije bile uklonjene, ovaj se napušteni industrijski teren veličine 20 hektara pretvorio u dugu čistinu kojom u daljini dominiraju najviša odlagališta rudničkog otpada u Europi. Preostalo je još odabrati arhitekta koji će oblikovati projekt.
Na međunarodnom natječaju suprotstavila su se tri francuska arhitekta – Rudy Ricciotti, Lacaton-Vassal i mladi lokalni arhitekt Alzua, čije su prve realizacije prošle zapaženo – i tri međunarodna prvaka: Zaha Hadid, Sanaa (Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa) i Steven Holl. Žiri je bio podijeljen: političari su više zagovarali veliku arhitektonsku gestu koju je predlagala posebice Zaha Hadid, kustosi muzeja Louvre zauzimali su se za vrlo miran, diskretan, gotovo neprisutan projekt ureda Sanaa. Naposljetku je kod ravnatelja Louvrea prevagnulo mišljenje kustosa. Radi se o odluci vrijednoj pažnje: suprostavljajući se tendenciji takve arhitekture muzeja koja izražava moć institucije, ponekad na štetu umjetničkih djela, Louvre je izabrao neutralnu, ali sofisticiranu arhitekturu.
Projekt ureda Sanaa djeluje jednostavno, na prvi pogled simplicistički: ulančanih pet volumena jedva povezanih na uglovima, od kojih svaki volumen sadržava jedan element programa. Arhitekti uspoređuju ovaj razmještaj s nasukanim lađama (ne znamo kako) na toj neplodnoj zemlji. U stvari, njihova preokupacija bila je smjestiti se na teren i pritom ga minimalno uznemiriti, sačuvati posljednje tragove (tračnice za vagone ugljena) i prvenstveno združiti zgradu s čistinom kako bi se formirala arhitektura-pejzaž. Volumeni su niski, u jednoj razini (vanjska vidljiva visina: 6 metara), vrlo blago zakrivljeni i nagnuti u smjeru kosine, uz alternaciju neprozirnih fasada izložbenih galerija i transparentne ovješene fasade predvorja i paviljona predviđenog za lokalne umjetničke produkcije. Najprimjetniji element je vanjska obloga neprozirnih dijelova izvedena u aluminiju koji nije ni mat ni sjajan, a više upija pejzaž no što ga odražava. Efekt je zadivljujući pri prilazu muzeju do kojeg vodi uski put s parkirališta: posjetitelj postepeno otkriva usku plavičastu vrpcu gdje se granica zdanja stapa s nebom, koja kao da se pruža cijelom dužinom terena. Prije umjetnička instalacija bliska Christovim radovima nego zgrada.
Usprkos prekrasnom učinku na okoliš, ovaj ulančani razmještaj nije bez nedostataka. Primijetit ćemo da je negiran odnos sa širim krajolikom. Muzej je zatvoren u svojoj čistini, enklavi odvojenoj od grada. Odsutnost višeg volumena onemogućava otkrivanje ljepote rudarskog krajolika, toliko karakterističnog sa svojim nizovima kućica rudara. Nadalje, slijed volumena formira neprekinutu, preko 300 metara dugu fasadu, odvajajući dvije strane parka, čime jedini prolaz biva moguć samo središnjim predvorjem. Zbog toga su rijetki posjetitelji koji se upuštaju u avanturu obilaska zgrade. Možda će s vremenom i rastom drveća intervencije krajobrazne arhitektice Catherine Mosbach, odgovorne za uređenje parka, animirati ovaj dugi vijenac. Zasad posjetitelji moraju prijeći svojevrsnu čistinu, ogromnu betonsku ploču posutu prstenima mahovine.
Interijer otkriva i nedostatak i prednost razmještaja volumena: arhitektonska promenada ubrzo se pretvara u dugi hod koji vodi s jednog kraja na drugi i natrag, no hodnika nema: poveznice su direktne iz jednog prostora u drugi. Veliko predvorje (4 000 m2) služi kao raskrižje. Tu se u staklenim paviljonima, koje mogu zatvoriti zavjese (rješenje kojem su arhitekti skloni), nalaze knjižnica, prostor za djecu, vip sala, kut za piknik i tako dalje. Dva kružna stubišta vode do podrumskog dijela zgrade gdje su vidljiva skladišta. Preostali prostor je znatan. No mjesto djeluje hladno, impersonalno.
Na krajevima dijagonale predvorja otvaraju se dvije izložbene galerije; jedna za stalne izložbe, nazvana Galerie du Temps i druga, nešto kraća, za privremene izložbe. Ove se galerije ubrajaju u najznačajnije elemente projekta. Tu se otkrivaju sve karakteristike arhitekture ureda Sanaa: skrivanje strukture, neutralnost prostora, homogeno osvjetljenje, prozirnost.
U Galerie du Temps arhitektura i scenografija združene su u uspješnu sintezu. Blizak slijed (razmak od 1,50 metara) tankih metalnih greda (debljine 12 mm) ritmizira strop i osigurava kontrolu zenitalnog osvjetljenja. Zakrivljeni zidovi (konveksni na jednoj strani, konkavni na drugoj) obloženi su istim aluminijskim panelima kao i fasada, što proizvodi identične efekte: sliku u kojoj se stapaju izložena djela i pokreti posjetitelja. Pod je izveden u svijetlosivom poliranom betonu.
Dužine 125 metara i širine 25 metara, oslobođena svih potpornja, slobodne visine ispod greda od 5 metara, Galerie du Temps idealan je prostor za ‘revoluciju’ koju je priželjkivao Henri Loyrette, glavni ravnatelj Louvrea. Razumljivo je zašto se zalagao za izbor projekta ureda Sanaa. U ovoj laganoj arhitekturi, posve suprotnoj glomaznosti niza dvorana pariške palače, kustosi se mogu osloboditi ograničenja organizacije u odjele. U galeriji u potpunosti oslobođenoj prepreka, s 205 djela koja pružaju transverzalnu viziju umjetnosti: pokrivajući razdoblje od preko 4000 godina, slike, skulpture, keramika i ostali predmeti su ispremiješani. Kronološki slijed ključnih datuma, decentno označen na jednom od zidova, indicira razdoblja iz kojih datiraju izložena djela. Za Vincenta Pomarcdea, glavnog kustosa Louvrea, Louvre-Lens nije mali Louvre, već drugačiji Louvre. Drugačija koncepcija prezentacije djela, njihovog odnosa s publikom. Suradnja između kustosa i muzeografa, Adriena Gardèrea, rezultirala je potpunim uspjehom. Zidovi su oslobođeni bilo kakvog vješanja kako bi se postiglo slobodno kretanje publike. Djela su stoga postavljena na postolja, platforme, vertikalne panele, grupirana po razdobljima i srodnosti. Cirkulacija publike je neometana čak i nedjeljom pri velikoj posjećenosti. Blizina djelima je iznenađujuća. A njihova je osvijetljenost savršeno izvedena kontroliranim zenitalnim osvjetljenjem.
Ovdje se manje poziva na znanost i poznavanje nego na pogled. Od grčkog kourosa iz 6. stoljeća pr. Kr. do hinduističke kacige iz 16. stoljeća naše ere, a zatim do Botticellijeve slike prolazimo ne postavljajući si pitanja. Hijerarhije više nema, stoga otkrivamo vlastite kvalitete svakog djela.
I bit ćemo jednako zadivljeni divnim Rembrandtom – dirljivom u svojoj humanosti, koliko i delikatnošću scene lova izvedene na egipatskoj paleti za šminku. Eto revolucije: odvojiti pogled od znanja kako bi mogao slobodno funkcionirati. Pogledu povratiti njegovu slobodu.
Međutim, u projektu Louvre-Lens poznavanje i dublji pristupi nisu ignorirani: tu nastupa uloga dodijeljena galeriji za privremene izložbe. Tema obrađena za otvorenje muzeja bila je renesansa. Tema sljedeće izložbe je Rubens i njegovo doba. Najveći muzej svijeta ima snagu iznenaditi kako bi trajno podržavao strategije obnavljanja u Galerie du Temps i privremenim izložbama te učiniti Louvre-Lens trajnom točkom kulturne atrakcije na sjeveru Francuske.